početna > Policija > Policija u zajednici > Reforma rada policije u odori

Reforma rada policije u odori

Razlozi za pripremu, planiranje i provedbu projekta

Svaka policija koja se želi transformirati u javni servis građana, mora odrediti težište promjena. Imajući u vidu da građani najviše i najčešće kontaktiraju s pripadnicima uniformirane policije, ali i da kao "korisnici usluga" policije najveći broj tih usluga dobivaju od pripadnika uniformirane policije, logično je da najopsežnije, pa i najznačajnije promjene, moraju zahvatiti strukturu uniformirane policije. Pri tome nije nebitna činjenica da uniformirana policija čini najbrojniji dio policije, a u policijskoj organizaciji položajem – policijskim zvanjem, stručnom spremom i plaćom uglavnom predstavlja najniže pozicioniranu strukturu u hijerarhijskoj organizaciji policije, pa su suštinske kvalitativne promjene u njoj i najteže provedive. No, ono što je još bitnije jest činjenica da će građani pozitivne promjene u strukturi uniformirane policije, pa makar izražene i na najnižem stupnju promjena - na razini ponašanja, moći najbrže percipirati što će se posljedično reflektirati na bolje prihvaćanje policije i postupni razvoj međusobnih interakcijskih odnosa.

Policijski menadžment u Hrvatskoj i u svijetu vrlo često ističe uniformiranu policiju kao osnovu policijske organizacije. U hrvatskoj praksi u posljednjih desetak godina udomaćio se izraz "temeljna" policija koji označava pripadnost pozorničko-patrolnoj djelatnosti u užem, a uniformiranoj policiji u širem smislu. Naravno, izraz temeljna razumijeva temelj nekog sustava, ali u praksi baš i nije tako. Budući da je evolucijom policijske organizacije i inzistiranjem na poboljšanju učinkovitosti policije došlo do izražene specijalizacije policije kao općeprisutnog procesa, posljedično je došlo do masovnog prelaska kvalitetnijih i iskusnijih policijskih službenika iz temeljne policije u druge strukture i organizacijske jedinice policije. Kao zaseban problem prisutna je činjenica da je radno mjesto policijskog službenika (pozornika ili policajca u patroli) važećim podzakonskim aktima predviđeno u najnižem policijskom zvanju bez fleksibilnog sustava napredovanja u zvanju u okviru istog radnog mjesta, iako se policija u suštini definira kao karijerna i hijerarhijski definirana služba, pa redove temeljne policije uglavnom popunjavaju mladi policajci (početnici) koji taj posao doživljavaju kao privremenu i prolaznu etapu u svojoj policijskoj karijeri ili oni lošiji i nesposobni za druge poslove, čak i pojedinci raspoređeni u temeljnu policiju po "kazni" iz drugih struktura policije.

Postojeći normativni akti i ustaljena praksa, a posebno Uputa o radu na teritorijalnom sektoru i smjenski sustav rada policije koji su u primjeni više od 30 godina uz manje "kozmetičke" promjene također su postali ograničavajući čimbenik kvalitetnijem radu uniformirane policije. Naime, spomenuta Uputa i prisutna praksa predviđaju na svim teritorijalnim sektorima svih policijskih postaja u Republici Hrvatskoj stalno popunjavanje pozorničkih i patrolnih rajona od 0,00 do 24,00 sata, bez sustavne prilagodbe i usmjeravanja rada policije na postojeću problematiku u konkretno vrijeme na konkretnom mjestu, pa se zbog toga svakodnevno suočavamo s najmanje četiri štetne posljedice:
  • izražen je nedostatak policijskih službenika u vrijeme i na mjestima "vršnog" opterećenja na području policijskih postaja, što dovodi do kontinuiranih potreba za prekovremenim radom;
  • radno vrijeme većine policijskih službenika uglavnom se neracionalno troši budući da rade u vrijeme i na mjestima kada se gotovo ništa ne događa od interesa za policijsku službu;
  • izostaje kvalitetna komunikacija i suradnja građana i policije, jer policajci radeći u četverosmjenskom sustavu (dvije jutarnje, dvije popodnevne, dvije noćne i dva dana slobodno) nisu ustaljeni na mjestima i u vrijeme gdje je to prijeko potrebno;
  • neusklađena su dva osnovna postulata policijskog rada: načelo efikasnosti i načelo ekonomičnosti, jer je ovakav način rada nedovoljno efikasan i preskup.
Primjena modernih tehnologija u radu policije, a prije svega, sredstava veze i prijevoznih sredstava, bez obzira na niz pozitivnih efekata, također nije u cijelosti iskorištena. Naime, u proteklih dvadesetak godina patrolno vozilo postalo je osnovno sredstvo za rad policije, a sukladno tome broj policajaca – pješaka je bitno smanjen, što je znatno povećalo brzinu intervencije policije na događaj i uvjetovalo da se građani i policajci zadovolje modelom poziv – intervencija, pri čemu je, posebno u urbanim sredinama koje su ujedno najopterećenije kriminalitetom i drugim problemima, došlo do pada kvantitete i kvalitete komunikacije građana i policije i do svojevrsne otuđenosti. U opisanim okolnostima taj je odnos uzročno – posljedično pridonio da većina građana očekuje prisutnost policije na vlastiti zahtjev i na vlastiti poziv, dok se izvan toga ne događa apsolutno ništa, a policija reagiranje na događaj i poziv smatra jednim od najvažnijih segmenata u radu. Vrijeme reagiranja na problem građana postupno je proklamirano kao glavni i gotovo jedini kriterij učinkovitosti temeljne policije, a paralelno s tim većina građana postala je nezadovoljna jer njihovom subjektivnom osjećaju sigurnosti ne pridonosi spoznaja da će policija relativno brzo stići na mjesto incidenta, već sigurnost za njih predstavlja činjenica da je policajac vidljiv i prisutan, odnosno, negdje u blizini u svakom trenutku. Možemo slobodno reći da je modelom rada u urbanim sredinama policija počela nalikovati na vatrogasce.

Analizirajući rad uniformirane policije moramo objasniti i shvatiti razliku između reaktivnog i proaktivnog funkcioniranja policije. Reaktivno funkcioniranje policije znači da policija dolazi na poziv i bez obzira koliko dolazak bio brz, nešto se već moralo dogoditi da bi policija intervenirala. Proaktivno funkcioniranje policije razumijeva prisutnost policijskog službenika na mjestima i u vrijeme gdje je to potrebno, koji djeluje preventivno prema potencijalnim delinkventima i daje osjećaj sigurnosti građanima.

Planirane promjene policijske organizacije u Republici Hrvatskoj moraju izbalansirati narušene odnose između reaktivnog i proaktivnog djelovanja policije, prvenstveno u strukturi uniformirane policije, ali i općenito na razini ukupne policijske organizacije.