početna > Policija > Policija u zajednici > Organizacija komunalne prevencije

Organizacija komunalne prevencije

Razlozi za planiranje i provedbu projekta

Do sada već izraženo i opisano nezadovoljstvo odnosom reaktivnog i proaktivnog, te represivnog i preventivnog rada policije moguće je, nažalost, gotovo u cijelosti primijeniti i na ukupno stanje u našem društvu i funkcioniranje pravne države i struktura državne uprave na lokalnoj i državnoj razini.

Problematikom javnog reda i sigurnosti, te kvalitetom života građana bavi se čitavi niz ministarstava, tijela i službi bez kvalitetne međusobne komunikacije i bez osmišljene koordinacije rada, razmjene podataka koje vode, analize tih podataka, određivanja težišta rada, planiranja i provođenja zajedničkih mjera i aktivnosti radi usmjerenog djelovanja na problem(e) i ocjenjivanja – korigiranja provedenih mjera i aktivnosti. Paralelno s tim, uz nedostatak međusobne komunikacije ministarstava, tijela i službi, izražen je i nedostatak kvalitetne dvostrane komunikacije s građanima.

Policija i tu može i mora napraviti prvi korak usmjeren k promjenama i unapređenju postojećeg načina rada, i to iz najmanje tri razloga:
  • jer je najoperativnije tijelo u strukturi državne i javne uprave koje djeluje svakodnevno kroz 24 sata i raspolaže s najviše podataka o svim bitnim pitanjima vezanim za sigurnost ljudi i imovine, te funkcioniranje javnog reda na određenom području;
  • jer se u percepciji javnosti (ali i vlastitoj percepciji) tradicionalno smatra najodgovornijom za stanje sigurnosti i javnog reda na određenom području;
  • jer sama – bez pomoći drugih tijela, službi i ustanova (pa i građana), npr. službi za socijalni rad, zdravstvo, prosvjetu i sport, promet, komunalnih službi, inspekcijskih službi, pravosudnih tijela, gradskih i županijskih poglavarstava, medija i dr., ne može efikasno suzbijati niti jedan pojavni oblik kaznenih djela, delinkvencije i asocijalnog ponašanja.
Dakle, kad tvrdimo da policija u Hrvatskoj mora nametnuti tezu da kriminalitet, javni red i sigurnost ljudi i imovine nisu samo problemi policije, već problemi društva u cjelini, te da su ti problemi rješivi – svodljivi na prihvatljivu razinu, samo angažiranjem svih potencijala društvene zajednice, ne želimo pobjeći od svog dijela posla i odgovornosti, već naprotiv, želimo se staviti u funkciju društvene zajednice i transparentnim djelovanjem, poticanjem i ostvarivanjem partnerskih odnosa i povjerenja doprinijeti efikasnijem rješavanju problema. Kao što smo već naglasili potrebu za boljim iskorištavanjem vlastitih potencijala, naglašavamo i potrebu za boljim iskorištavanjem potencijala društvene zajednice. Pronalaženjem adekvatnog modela koordinacije i partnerskog djelovanja policije i drugih nadležnih tijela, službi i ustanova sigurno ćemo unaprijediti ukupno stanje sigurnosti, javnog reda i kvalitete života na određenom području, a time ćemo unaprijediti i rad policije, struktura državne uprave, odnosno pravne države u cjelini, što će rezultirati većim stupnjem povjerenja kod građana, boljim prihvaćanjem i razumijevanjem policije i sveukupnim unapređenjem stanja i odnosa u društvu. Prilika je to da se policija iz jedne tradicionalno konzervativne strukture državne uprave preobrazi u strukturu koja će inicirati i predvoditi pozitivne promjene u društvu.

Praktično sagledavajući probleme svjedoci smo, posebno u urbanim sredinama, da na pojedinim lokacijama (pješačke zone, trgovi, ulice, parkovi, ugostiteljski objekti i dr.) često reagiramo na zahtjeve građana, na desetke i stotine poziva, pisama, peticija i molbi. Pruženim intervencijama, u pravilu, uočavamo različita protupravna ponašanja: prekoračenja radnog vremena, točenje pića maloljetnim i alkoholiziranim osobama, narušavanje javnog reda i mira, buku i galamu, preprodaju cigareta, alkohola i drugih proizvoda "na crno", različite povrede autorskih prava, prekršaje skitnje i prosjačenja, neadekvatnog držanja životinja, pisanja grafita, uništavanja državne i privatne imovine itd. U pravilu podnosimo različite vrste prijava nadležnim prekršajnim sudovima ili odvjetništvima, obavještavamo nadležne službe i tijela o utvrđenom i konačno, obavještavamo podnositelje zahtjeva za intervencijom – građane da smo poduzeli "sve mjere i aktivnosti u nadležnosti policije".

Ali, što je s problemom? Problem se uglavnom ne rješava zbog nedovoljnih i neadekvatnih ovlasti policije ili nepoznavanja propisa, zbog inertnog pravosudnog sustava, sporog ili nikakvog reagiranja drugih nadležnih tijela i službi i drugih razloga. Frustrirane ostaju obje strane: građani i policija, a takav odnos često prerasta i u konfrontaciju policije i korisnika naših usluga – građana. Kao primjer moguće je navesti na stotine slučajeva predstavki građana u kojima smo kao Ministarstvo unutarnjih poslova ili policijske uprave odgovorili građanima da smo poduzeli baš sve mjere i radnje u našoj nadležnosti, vrlo često istim građanima sličan odgovor upute i druge nadležne službe, pa čak i Ured predsjednika Republike ili Vlade, a problem ostaje neriješen ili se rješavanje proteže u nedogled. Teoretski gledano, poznato je da problem koji se ne rješava ili se pravimo da ne postoji, nije rješiv sam po sebi, naprotiv, on s vremenom raste i postaje puno ozbiljniji i teži.

Dakle, i u ovom području postoji jasno izražena potreba za sveobuhvatnim promjenama na razini policije i na razini društvene zajednice. Kada govorimo o promjenama u policiji, osim već opisanih problema, morat ćemo djelovati i na duboko usađene stavove kod većine policijskih službenika da su poremećaji u ponašanju i tzv. manji problemi drugorazredni poslovi policije. Porast kriminaliteta, centralizacija policijske birokracije i težnja za što većom učinkovitošću u razrješavanju kriminaliteta, doveli su i kod nas do pojave da je rješavanje različitih problema građana vrlo nisko smješteno na skali prioriteta i važnosti policijskih poslova. Kritičari modela policije kao javnog servisa građana, u pravilu kažu da je to normalna pojava i da model policije u zajednici propagira "mekanu policiju", što nailazi na odobravanje konzervativnih krugova u policiji i u društvu. No, iskustva iz prakse, kao i mnogobrojna istraživanja, dokazuju da su "mali" i "veliki" problemi vrlo usko povezani, pa propuštanje u rješavanju "malih" problema dovodi neminovno do "velikih" problema. Sličnim projektima u zapadnoeuropskim zemljama dokazano je da su indirektni načini suzbijanja kriminaliteta usmjereni na različite oblike preddelinkventnih stanja često uspješniji način redukcije kriminaliteta u urbanim sredinama od isključivog fokusiranja na najveće kriminalne probleme, a najbolji rezultati postižu se ravnomjernom zastupljenošću oba načina.

Kada društvena zajednica i njena policija propuste reagirati na rane znakove poremećaja i nereda, čine jednako ozbiljan propust s jednako dalekosežno ozbiljnim posljedicama kao kad liječnik i njegov pacijent ne uoče i ne tretiraju adekvatno razne simptome teške bolesti. U oba slučaja doći će do nekontroliranog širenja problema i poremećaja, s time da su liječnik i pacijent u prednosti jer su i blaži simptomi bolesnih stanja uočljiviji, dok je poremećaje i nerede u društvenoj zajednici teže definirati i unaprijed ih odrediti kao korelate ozbiljnih društvenih (kriminalnih) problema.

Na kraju treba istaknuti da je subjektivni strah građana od kriminaliteta znatno prisutniji u sredinama gdje stupanj javnog reda nije zadovoljavajući, a taj strah građana od kriminaliteta neposredno se reflektira na prihvaćanje policije i ocjenu uspješnosti rada policije. Policija koja kao novo mjerilo uspješnosti rada i osnovnu orijentaciju u radu proklamira načelo "uspjeh policije ovisi o odobravanju građana", o tome mora voditi računa.